Svetosavlje.org :: Biblioteka :: Ћирилица :: Latinica  
 

 

Mitropolit AMFILOHIJE (Radović)

O POSTU

 

 

Post - promjena filosofije života

 

Tema ljudskog pada je tema antropološka. Saglasno Božanskom otkrovenju, čovjek je biće koje je na granici svjetova, biće u kome je Bog umijesijo tijesto duhovno i materijalno; on je zenica vasione, stvorenje sazdano po slici (uzet sa lika) i prilici Božijoj. On je biće stvoreno, ali nije stvoreno završeno. Ljudsko biće nije samo preslikano, nije prosto odsjaj Božanskog, nego istovremeno ima i dinamički dar da, na osnovu onoga što jeste, bude nešto mnogo više i mnogo savršenije. To i znači i pralik. Dakle stvoren je sa lika, po liku - ikoni, ali i po obličiju - prilici. "Prilik" je nešto što ide ka Liku. Sa lika i ka liku - u tome je raspon i dinamizam ljudske ličnosti koji je osnovno svojstvo ljudske prirode, i nema ni jedne filosofije zemaljske koja bi to dovela pod znak pitanja. Svaka filosofija i nauka opitno znaju da je čovek biće dinamično, ispunjeno izuzetnim mogućnostima. Biće koje, bogoslovski rečeno, ne samo dato nego i zadato. Čovjek je zadatak, Božiji i prirode u kojoj se rađa, i svoj sopstveni zadatak.

Ono što nam svjedoči Biblijsko Otkrivenje, a što posvjedočuje i univerzalno ljudsko iskustvo je činjenica, s jedne strane, mogućnosti koje čovjek posjeduje kao biće, a sa druge strane, postojanje nečega što ga ograničava, što ga pomračuje. Kroz svu istoriju čovjek se otkriva kao biće dobro po prirodi, ali i biće koje je ugroženo onim što nazivamo zlo, biće koje je nečim opterećeno. U svim religijama i onim prirodnim, dohrišćanskim, prisutno je ne samo osjećanje da je čovjek nesavršen, nego da ljudska priroda onakva kakva je sada nije prvobitna ljudska priroda, da se sa njom nešto dogodilo. I da je neophodno njeno očišćenje, njen povratak u prvobitno stanje, izgubljeno. Naravno, sve zavisi od dometa religiozne svijesti, ili naučne i filosofske, da bi se dalo neko objašnjenje otkuda to i šta se dogadja sa čovjekom. Moderna psihoanaliza, recimo, i ne samo ona, tvrdi i pronalazi kao jednu od egzistencijalija, nešto što je najdublje u ljudskoj svijesti, nešto što čovjek nosi sa sobom - osjećanje krivice. Negdje u dubinama ljudske kolektivne svijesti postoji ti osjećanje krivice. Kao i osjećanje straha. Mnogi smatraju da su te dvije stvarnosti strah i krivica, nešto što je najdublje u ljudskoj prirodi. Traga se stalno za njihovim uzrocima: da li su oni u vaspitanju, religioznim ili nekom drugom, ili su oni u nečemu što je dublje od socio-psihološkog stanja u kome se čovjek nalazi? Da li je to nešto što je društveno uslovljeno ili, ili je nešto što čovjek nosi u sebi, što naslijeđuje od svojih predaka, i što se onda prenosi sa pokoljenja na pokoljenje i opterećuje ga?

 

 

Čovjek je ono što pojede

 

Biblijsko Otkrovenje ima svoj odgovor na svoje pitanje koji nije od juče. Još od vremena Starog Zavjeta govoreno je o ljudskom padu, praroditeljskom grijehu. Bogom stvorenom čovjeku kome je dato da bude gospodar od ptica nebesnih i riba morskih i svakoga stvorenja, da gospodari nebom i zemljom, kome je od Boga dat dar vladarski, data je i jedna jedina zapovijest: da ne jede sa drveta poznanja dobra i zla, jer u koji dan okusiš sa njega umrijećeš (Knj. Postanja 2,17). I, kako dalje govori Mojsije, Ali zmija bješe lukavamimo sve zvijeri poljske koje stvori Gospod Bog, pa reče ženi: Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? A žena reče zmiji: Mi jedemo sa svakoga drveta u vrtu; samo roda sa onoga drveta usred vrta, kazao je Bog, ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. A zmija reče ženi: Nećete vi umrijeti, nego zna Bog da ćete u onaj dan kad okusite sa njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati šta je dobro i šta je zlo. I zatim slijedi jedan genijalan opis kako sazrijeva grijeh u ljudskoj duši, u ljudskom umu, u ljudskom srcu, i kako se pretvara u djelo; kako je sazrio u umu, u srcu i duši Evinoj i pretvorio se u djelo, zatim u Adamovoj, i kako neprekidno, kroz svu istoriju svaki ljudski grijeh ima isti proces sazrijevanja. I žena vidjeći da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati, i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda sa njega i okusi, i mužu svojemu te i on okusi. Sveti Jovan Bogoslov u svojoj poslanici, analizirajući na jedan drugačiji način ova tri osnovna momenta u ovom procesu sazrijevanja grijeha u ljudskoj duši, govori o "pohoti ploti, pohoti očiju i gordosti života (1. Jovan 2,16). Na prvom mjestu je dakle pohot ploti: drvo koje je dobro za jelo. Prva i najdublja potreba ljudska je potreba za hranom.Ljudsko biće je bez hrane nepostojeće. U tom pogledu je Fojerbah bio u pravu kada je rekao da je čovijek ono što pojed. SDamo što je on kao materijalista smatrao da je čovijek tijelo i da se samo tjelesno hrani. Međutim čovijek nije samo tijelo i ne hrani se samo tjelesno, nego je i duša i hrani se i duhovno. Ako se samo tjelesnom harnom hrani, onda je prirodno da bude samo tjelesno biće. Ako se hrani i nečim drugim, onda će biti i nešto dugo, više od toga.

Prvo iskušenje ljudskoj duši, prvi podstrijek njen je pitanje jela. To je pohot ploti. Ljudsko biće je po svojoj prirodi gladno. A gladno je zato što je nesavršeno. Ono što je nesavršeno hoće da nadodoknadi svoje nesavršenstvo, da ga nadopuni. I tijelo i duša i um hoće svoji hranu. Drugo iskušenje pohot je očiju - "da ga je milina gledati". Duboku u ljudskoj prirodi usađena je žeđ za ljepotom. To se vidi već i dko djeteta. Čovjek ranjen ljepotom traži da je za sebe zadobije. I treće - "da je drvo vrlo drago radi znanja"?! Hrana, ljepota, znanje - tri nadublje potrebe ljudske: pohot ploti, pohot očiju i gordost života po sv. Jovanu Bogoslovu. Preko njih dolaze isušenja čovjeku, tj. Evi. A Evu nosimo u svojim kostima: iz jedne krvi je krv svih ljudi. Demonska sila koja se u raju pojavljuje u vidu zmije, iako laže od samog početka i zato se naziva "laža i otac laži", ne nudi nešto što je potpuno lažno, jer bi točovijek odmah prepoznao. Ono što govori ona prvo oblači u čudesni ruho da bi primamila. Na prvom mjestu podmeće pa kaže Evi: Nije li vam rekao Bog da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu, lažući, jer je Bog rekao da ne jedu sa jednog drveta. Neuspevši to, onda kaže da je Bog to rekao da bi ih lišio onoga najdubljeg znanja.

 

 

Smisao prve Božije zapovijesti

 

Demonska sila, dakle, udara na tri osnovne potrebe ljudskog bića. Tako je u početku, tako je i danas. Sva moderna civilizacija mogla je da se protumači kroz prizmu ovog iskušenja prvobitnog, evinskog. Zanimljivo je da se isto takvo iskušenje nudi i Hristu u pustinji. U šetvrtoj glavi Matejevog Evanjđelja govori se kako nastupa veliki pustinjski duh - to genijalno opisuje Dostojevski - "pretvori kamenje u hljebove, gladan si. Kamenje pretvori u hljebove pa će čitav svijet poći za tobom." Nisu li moderni sistemi, sve do sistema savremenog potrošačkog društva, a da ne gocorim o marksizmu, upravo na tom iskušenju pridobili milione ljudi za sobom? Hljeba i igara su nudili još i drevni rimski imperatori. Na prvo iskušenje se čuje riješ Hristova: " Ne živi čovijek samo o hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta BOžijih." Kroz Hristovu pobijedu iskušenja na kome je pala Eva, nama se otkriva smisao prvobitne zapovijesti. Sa svakog drveta jedi, ali sa drveta poznanja dobra i zla nemoj jesti. Šta to znači u stvari? U čemu je srž i smisao te prvobitne zapovijesti?

Bog je dao prirodu, tvorevinu, čovijeku na upotrebu. Ali nije mu razriješio zloupotrebu tvorevine. Prvobitna zapovijest je priziv čovijeku da uspostavi pravilan odnos prema sebi, prema Bogu, prema tvorevini oko sebe. Ta zapovijest stoji kao provjera njegove slobode, njegove volje njegovog stava. I kaže mu: Upotrebi Tvorevinu, ali na način koji je saglasan tvojoj prirodi i tvome vječnom prizivanju. Šta nudi demon Evi? Nudi joj prirodu u kojoj jeste. Kaže da je ona jedini izvor njenog života, njenog znanja, njenog poznanja dobra i zla. Kaže da nije izvor njenog života i ona zapovijest, ona ograničava njenu slobodu, njeno biće, Bog je, navodno, tu njoj postavio granice. Ogromna laž! Dakle, kaže joj: Vrati se samo sebi, sakriću da si ti ograničena, vrati se prirodi, sakriću ti da je priroda, po svom ustrojstvu ograničena. Nije tebi hrana riječ koja izlazi iz usta Božijih,tj. ta zapovijest, kao mjera postojanja, kao priziv da čovijek upotrebljava svijet i preko njega uzrasta i sazrijeva za jedenje savršenije hrane od one koju daje svijet i tvorevina.

Priroda, to je "kamenje". Ne može čovijek kao biće savršenije od prirode, da otkrije savršenstvo svoje i da postigne punoću svoga bića u prirodi koja je od njega nesavršenija. I tu je njegov pad, pad Adama i Eve, pad svakog ljudskog bića od Adama i Eve do današnjeg dana. Čim se okrene prirodi, obogotvori prirodu, obogotvori sebe samoga, onda hranu iz prirode smatra jedinom, a za tvorevinu misli da je ona izvor njegovog znanja dobra i zla i najdublje njegove mudrosti. Ljepotu tvorevine oko sebe smatra za jedinu ljepotu, smatra da je on punoća ljepote za kojom čezne; da je hrana iz prirode punoća hrane za kojom čezne; i da je znanje koje crpe iz prirode, iz tvorevine, punoća znanja kojom on zasićuje sebe i zadobija "gordost" života. Odnos prema tvorevini koji je osvijetljen Božanskom riječju remeti se jer se potiskuje istina o Božanskoj zapovijesti. Ona se proglašuje za laž, a ovo se podmeće kao istina.

Mnogi od Svetih Otaca tvrde, ne bez razloga, da je ta prvobitna Božija zapovijest čovijeku bila zapovijest posta, u stvari, poziv čovijeku na raspeće svoga uma. Sveti Grigorije Palama govori da je toj zapovijesti predukazana tajna Krsta Časnog. Posni odnos prema tvorevini, odnos je uzdržanja u smislu poštovanja same tvorevine i u smislu traganja za nečim što je mnogo savršenije od same tvorevine. I kao što se kaže kod Svetih Otaca, čovijek je kroz svoj pad pogazio upravo kroz zapovijest - o postu. Zapovijest Božiju prvu, u kojoj je svaka zapovijest sadržana. On se time otuđio od Boga, jer Božanska riječ je upravo ona snaga kojom se čovijek drži Boga. Zato i kaže: "Onoga trenutka kad okusiš umrijećeš". Što znači: onoga trenutka kad pogaziš tu zapovijest, kad se odrekneš riječi BOžije, kao hrane, te izvorne, iskonske mudrosti koja osvjetljava tvoj život i tvoju sudbinu, ti si se otuđio od Boga, pao si u svijet, "judol plačevnu", kako kaže Njegoš, dolinu tuge i plača. Tamo gdje nastupa ljudsko sljepilo i gdje je ljudski život "snoviđenje strašno". Onda više ne znaš ni ko si ni šta si. Otisnuo si se na pučinu, ne znaš ni početka ni kraja puta, pipaš, tragaš, ali je svaki tvoj trud uzaludan sve dotle dok se ponovo na vratiš onom svom prvobitnom izvoru. Otuda u svim mitologijama, helenskim, mesopotamskim, "Epu o Gilgamešu", u mitovima drevne Indije, staroegipatskim, da ne govorimo o judeo-hrišćanskom predanju, nekakva duboka potreba za povratkom u neko prvobitno, nevino stanje. Ono što vladika Rade govori: " O nevini sinovi prirode, o mudrosti prosta, najsjajnija!"

 

 

Umovredna gordost i smirenoumlje

 

Pad je u stvari pogrešni odnos čovjeka prema sebi, prema Bogu i prema tvorevini. Tu se onda radja i mnogoboštvo, obogotvorenje sunca, mjeseca, zvijezda, drugoga čovijeka, obogotvorenje sebe,svoje pameti, svoga znanja. Baš ova prvanedjelja posta govori nam o farisejevom visokoumlju, njegovom "visokorečju", "visokoglagolaniju", "glasu njegove gordinje"- to su izrazi stari, slovenski, puni sadržaja i dubokog smisla - za razliku od carinika koji udara sebe u grudi i kaže: "Bože budi milostiv meni grješnome", koji je ispunjen smirenoumljem, "visine smirenih riječi". Ako je dakle umovredna gordost (umopovredjujuća gordost) koja je zatrovala Adama i Evu, pa su oni iz te umopovredjenosti pogazili zapovest Božiju, uzrok poremećaja ljudskog (tu je negdje korijen one krivice i onog dubinskog straha), onda je početak ljudske obnove povratak smirenju pred Božanskom riječju, pred vječnom mudrošću; i kroz smirenje primanje vječne svjetlosti koja onda osvijetljava čovijeku put i daje pravu mjeru njegovom znanju, i njegovom ponašanju, njegovom životu i životu svijeta u kome se nalazi.

 

 

Poziv na duhovni i tjelesni post

 

Smirenoumlje kao temelj filosofije života. I post kao put da se dobije to smirenoumlje života. Post ne kao formalno pridržavanje nekih propisa, jela, ovog ili onog. Prvi priziv posta je "Postimo braćo duhovno, postimo i tjelesno". Kao i vrlina i grijeh se začinje u ljudskom srcu, pa onda ide dalje. Kad dopre do ums onda ide na ljudsko djelo, kad postane djelo onda se izvršava ljudskim tijelom; zato ako želi istinski čovijek da se obnovi, da se promijeni, da promijeni svoj odnos prema tvorevini oko sebe, prema tajni na kojoj počiva, on mora da se angažuje cio u toj novoj "promjeni Desnice GOspodnje". A ta promjena i jeste upravo ono na šta priziva post kao povratak ispunjenju prvobitne zapovijesti.

Nema istinske obnove ljudskog bića, nema promijene čovijeku, prave, moralne, duhovne, ekonomske, duševne, bez posta. Nema važnije dužnosti upravo za modernog čovijeka od njegovog povratka postu. Postu kao dubinskom preumljenju, preusmjerenju cjelokupnog ljudskog bića, kao ljudskom naporu, kako bi rekao Solženjicin, na samoograničenje, na uzdržanje, vaspitanje, unutarnje, svoje volje, svoje slobode. Taj i takav post je nešto što crkva propovijeda od pamtivijeka.

PItanje posta je dakle, pitanje filosofije života: pitanje obnove čovijekovog duha, čovijekovog tijela, čovijekovog društva, čovijekove zajednice. Pitanje posta je pitanje zdravlja. Pitanje posta je pitanje istinske i prave ljubavi i najdubljeg čovijekoljublja.

 

 

Miropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski
AMFILOHIJE (Radović).

 

 

 

 
  Svetosavlje.org :: Biblioteka :: Ћирилица :: Latinica