Svetosavlje.org :: Biblioteka :: Ћирилица :: Latinica  
 

 

 

<< prethodna    [ sadržaj ]    sledeća >>

 

 

VLADIKA NIKOLAJ
PESME MOLITVENE

 

 

 

NEBESNA LITURGIJA

1.

Haj, šta se ono čuje iz daljine:
Dal su vjetri, dal su vihorovi,
Il šumore gore javorove,
Il sa zemljom trava razgovara,
Il pjevaju na nebesi zvjezde?

2.

Nit su vjetri, nit su vihorovi,
Nit šumore gore javorove,
Nit sa zemljom trava razgovara,
Nit pjevaju na nebesi zvjezde,
No služi se sveta liturgija
U nebesnom carstvu Hristovome.

3.

Službu služi Jovan Zlatouste
I sa njime tri stotin vladika,
Sve vladika zemnih mučenika
I tri hiljad časnih sveštenika,
Sveštenika Božjih ugodnika.
Đakonuje đakone Stevane
I sa njime sveti Lavrentije.
Sveti Pavle čita Poslanije,
Sveti Luka sveto Vangelije,
Krste drži care Konstatine
A ripide sveti stratilati
Dimitrije i s njim Prokopije,
Georgije i s njim Jevstatije
I Ostali mnogi stratilati.
Oganj nosi Ognjena Marija,
Tamjan pali Gromovnik Ilija,
Sveti Vrači pomazuju mirom
A Krstitelj vodom pokropljava.
Heruvimi poje Heruviku
A Car slave sjedi na prestolu
Licem svojim nebo osvetljava.
S desna mu je sveta Bogomajka
Ogrnuta zvjezdanom porfirom,
Sveti Sava žezal pridržava,
A naroda ni broja se ne zna,
Više ga je no nebu zvezda.
Izmješani sveci s anđelima
Pa se ne zna ko je od kog ljepši.

4.

Kad se sveta liturgija svrši
Svetitelji Hristu prilazili
I pred njime poklon učinili,
Najposlednji Svetitelju Savo
I sa Savom Srbi svetitelji.
Sveti Savo metanije pravi,
Al se ne hte svetac da uspravi
Već ostade na zemlji ležeći.
Tad prilazi sveta Bogomajka
Da podigne svetitelja Savu,
Jer joj Savo Hilendar posvjeti,
Al se Savo diže na koljena
I dalje se dići ne hoćaše
Već ostade pred Hristom klečeći.

5.

Blagi Hristos Savu milovaše
Od milošte vako mu zboraše:
"Čedo moje Nemanjiću Savo,
Što si mi se tako rastužio,
Što si mene tako rasplakao,
Nikad tako ti plakao nisi,
Nisi tako plako za Kosovom
Kad je srpsko potamnjelo carstvo,
Potamnjelo carstvo i gospodstvo.
Kazuj meni, moje čedo drago,
Kako stoji sada Srbadija:
Kako stoji vjera u Srbalja,
Jesu l Srbi kano što su bili
Ili su se Savo izmjenili,
Poju li mi mnoge liturgije,
Podižu li mnoge zadužbine.
Kano nekad u vreme Nemanje
I sina mu svetitelja Save,
I slavnoga Milutina kralja,
I Stevana milog mi Dečanca,
I Lazara moga mučenika
I Milice slavne Ljubostinjke,
Angeline majke Krušedolke,
I ostalih cara i kneginja,
Da l se i sad tako Bog poštuje,
Da l Srbijom svete pesme bruje,
Jevanđelje da l se moje širi,
Srpska zemlja da l tamjanom miri,
Svetli li se obraz u Srbina
Pred ljudima i pred anđelima,
Velikaši da l pravedno sude,
Bogataši da li milost djele,
Da l susjeda susjed opravdava,
Da l nejakog jaki podržava
Poštuje li mlađi starijega,
Da l devojke drže devojaštvo,
Da l popovi po svetinji žive,
Kaluđeri da l za narod kleče
I da l greju peštere suzama
I za narod toplim molitvama.
Da li narod nedjelju svetkuje,
Da l praznikom crkvu ispunjuje?
Kazuj meni, dični svetitelju,
Srpskog roda drugi spasitelju,
Kakva ti je golema nevolja
Te ti roniš suze niz obraze,
Pjesmu neba plačem završavaš?"

6.

Tad govori svetitelju Savo:
"O Gospode veliki i silni,
Pred kime se tresu heruvimi,
Ima l išta tebi nepoznato?
Ta ti vidiš srce u čovjeku
I poznaješ najtajnije misli.
Vidiš crva pod korom grmovom,
pod kamenom guju otrovnicu,
Na dnu mora svako zrno pjeska.
Ne mogu se od tebe sakriti
Tamnih ljudi tamna bezakonja,
Zbog kojih si na krstu visio;
Ali tvoja ljubav sve pokriva,
Iz ljubavi neznanije javljaš,
Iz Ljubavi ti o znanom pitaš,
Da ti kažem što ti bolje znadeš.

7.

"Nisu Srbi kano što su bili.
Lošiji su nego pred Kosovom,
Na zlo su se svako izmjenili.
Ti im dade zemlju i slobodu,
Ti im dade slavu i pobjedu,
I državu veću Dušanove,
Al darom se tvojim pogordiše,
Od tebe se licem okrenuše.
Gospoda se srpska izmetnula,
Na tri vjere okom namiguju,
Al ni jednu pravo ne vjeruju,
Pravoslavlje ljuto potiskuju.
Odrekli se srpskoga imena.
Odrekli se svojih krsnih slava,
Svece svoje ljuto uvredili.
A ko diže crkvu zadužbinu,
Ne diže je tebi nego sebi.
Crkve dižu da ih vide ljudi,
Crkve dižu, Bogu se ne mole,
Nit Božiji zakon ispunjuju.
Velikaši pravdu pogazili,
Bogataši milost ostavili,
Ne poštuje mlađi starijega,
No se mlađi pametniji gradi,
Nit nejakog jaki podržava,
Već ga lomi dok ga ne salomi,
Nit susjeda susjed opravdava,
Već se kune krivo za nepravdu
Zbog blatnjave zemlje od aršina.
Sveštenici vjerom oslabili,
Kaluđeri poste ostavili,
Nit djevojke drže djevojaštvo,
Svilu nose, grehom se ponose,
Mladi momci poštenju se smiju,
A svoj razvrat ni od kog ne kriju,
Niti narod za nedjelju mari,
Ni za praznik ni običaj stari,
Nit praznikom crkve ispunjuje,
Prazne crkve ka pećine puste,
Prazne duše, pa prazne i crkve;
Svud se crni crno bezakonje,
Stid me jede i stid me izjede,
Zbog grijeha naroda mojega,
Što i mene držiš blizu sebe.
Zato plačem, moj predragi Spase,
Vječnost mi je kratka za plakanje,
Volio bih i u paklu biti,
Samo Srbi Bogu da se vrate."

8.

Mirno Gospod saslušao Savu,
Pa podiže svoju svetu glavu;
I mislima nebesa potrese.
Zablistaše munje i gromovi,
Naduše se garavi oblaci,
Led se prosu o Petrovu danu,
Sva pobjele zemlja Srbinova,
Ka od gube gubava grješnica.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

9.

Tada Gospod usteže oblake,
Da ne padne kiša ni rosica,
Blago sunce u žar se obrati,
Sva sagore zemlja Srbinova,
Presušiše rjeke i potoci,
Prekapiše duboki kladenci.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

10

Tada Gospod vaši popustio,
Po voću se vaši uhvatiše
Obrstiše šljive i jabuke,
Sasušiše pitome voćnjake
Po pitomoj zemlji Srbinovoj.
Zakukaše Srbi u nevolji.
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

11.

Tada Gospod pomor popustio,
Da pomori i staro i mlado.
Udariše ljute bolezanje,
Tesna groblja a malo grobara,
Grobarima otežaše ruke.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

12.

Tada Gospod krizu popustio.
Puna zemlja svakoga obilja,
A svi viču: nigdje ništa nema.
Zakukaše Srbi u nevolji,
Al se živog Boga ne sjetiše,
Niti Boga ni svojih grijeha.
A sve Savo na koljena kleči,
Blijedo mu lice od užasa.

13.

Tad Satanu Gospod odriješio,
Iz pakla ga na Srbe pustio,
da do roka svoju volju vrši,
I da čini što je njemu drago,
Sa državom i sa srpskim tjelom,
Samo da se ne dotiče duše.
A Satana vojske podigao,
Od zvjerinja svoga i ljudskoga,
Sve od samih Božjih protivnika,
I svojijeh jednomišljenika.
Kojih bi se marva zastidjela,
I Veprovi divlji posramili.
Paklenim ih ognjem naoružo,
Poveo ih na zemlju Srbiju.

14.

Bljunu oganj iz adovih žvala,
Pa zapali kuću Srbinovu,
Sve razgradi što je sagrađeno,
Sve proždera što je umješeno,
Sve odnese što je izatkano,
Sve razgrabi što je ušteđeno,
Sve raskući što je zakućeno,
Sve popljuva što je osvećeno,
A gospodu u okove veza,
Starješine vrže na vješala,
Il umori glađu u tamnici,
Pobi momke, zacrni đevojke,
Zgrči majke nad koljevke prazne,
Nad koljevke prazne i krvave.
Još zaveza jezik u Srbina,
Da ne smije pjevat ni kukati,
Niti Božje ime spominjati,
Niti brata bratom osloviti;
Još zaveza noge u Srbina,
Da ne smije slobodno hoditi,
Osim tamo kud ga konop vodi,
Konop vodi ili kundak goni;
Još zaveza ruke u Srbina,
Da ne smije radit van kuluka,
Niti sjesti, niti hljeba jesti
Bez satanske gorde zapovjesti,
Niti đecu svoju svojom zvati,
Nit slobodno mislit ni disati.

15.

Tako išlo zadugo zemana
Dok nabuja zemlja Srbinova
Od mrtvijeh srpskijeh tjelesa,
I od krvi srpskih mučenika,
Ka tijesto od jakoga kvasca.
Tad anđeli Božji zaplakali,
A Srbi se Bogu obratili,
Jedinome svome spasitelju,
Višnjem Bogu i svetome Savi.
Tad se Savo strese od užasa,
Skoči, viknu iza svega glasa:
"Dosta, Bože, poštedi ostatak!"
Tad je Gospod poslušao Savu,
Na srpsko se roblje ražalio,
Te Srbima grijehe oprostio.

16.

Zasija se lice Srbinovo,
Zazvoniše zvona na veselje,
Zamirisa zemlja od tamjana,
Zablista se Hristova istina,
Zacari se milost i poštenje,
Anđeli se sa neba spustiše,
Pa Srbiju zemlju zagrliše.

17.

Haj, šta se ono čuje iz daljine?
To se opet služi liturgija,
U nebesnom carstvu Hristovome.
Službu služi svetitelju Savo,
I sa njime tri stotin vladika,
I tri hiljad srpskih sveštenika,
Đakonuje arhiđakon Stevo,
A sa njime đakon Avakume
Što na kolcu za Hrista postrada,
Na bairu usred Biograda.
A car slave sjedi na prestolu,
Dok sa zemlje grmi ka oluja,
To Srbija kliče - Aliluja!
Blago majci koja Savu rodi
I Srbima dok ih Sava vodi.

 

 

<< prethodna    [ sadržaj ]    sledeća >>

 

 

 
  Svetosavlje.org :: Biblioteka :: Ћирилица :: Latinica