Odluka Međunarodnog Suda Pravde: Udarac Srbiji, Blagoslov Tadiću

Srđa Trifković

2010-07-22 13:20

Prevodeno sa engleskog.

http://www.balkanstudies.org/blog/icj-ruling-blow-serbia-boon-tadić

Čitavo vrijeme od kako je SAD, miješajući se u unutrašnju politiku Srbije pomogla trenutnoj srpskoj koaliciji da dođe na vlast, Boris Tadić I njegove trupe traže način da kapituliraju na kosovskom pitanju pretvarajući se u isto vrijeme da to ne čine. Formula je jednostavna: igrati na samo jednu diplomatsku kartu – kartu Međunardonog Suda Pravde – I izbjegavati korištenje bilo kog drugog političkog ili ekonomskog (da ne pominjemo vojnog) mehanizma koji stoje Srbiji na raspolaganju. I upravo, potpuno u skladu, MSP je objavio 22 jula da deklaracija nezavisnosti nije bila nezakonita.

Treba napomenuti da je MSP samo ocijenio kosovsku deklaraciju nezavisnosti, a nije uzeo u obzir šire pitanje prava Kosova na jednostrano otcjepljenje od Srbije. Takođe, MSP nije ocijenio ni posljedice prihvatanja deklaracije, tačnije pitanje da li je Kosovo država, kao ni zakonitost priznavanja Kosova od strane trećih država. Odluka MSP nije bila iznenađujuća u kontekstu pitanja koje je Generalna Skupština Ujedinjenih Nacija postavila na zahtjev Srbije: ”Da li je jednostrana odluka o nezavisnosti od strane Privremenih Institucija samoproglašene vlade Kosova u skladu sa međunarodnim pravom?” Jer, kao što je bivši britanski diplomata, koji dobro poznaje Balkan, napomenuo, međunarodni zakon se ne obazire na deklaracije o nezavisnosti, jednostrane ili bilo koje druge; one su nebitne:

Ako Gradska Skupština tamo negdje, u Velikoj Britaniji donese svečanu jednostranu odluku o nezavisnosti od VB, mi ostali ćemo se samo nasmiješiti I nastaviti da blogujemo ili radimo već ono što radimo. Takva odluka je u skladu sa zakonom VB – slobodom govora I svim tim. […] Ako građani našega grada masovno podrže deklaraciju, postave barikade, prestanu plaćati poreze Venstminsteru i proglase Vladimira Putina za njihovog novog kralja, uz njegov pristanak, onda stvari postaju zanimljivije. Tada dolazi do uspostavljanja i rušenja normi na svim stranama.

MSP je uradio mnogo u stvaranju novih normi i pravila. Mišljenje MSP-a je duboko pogrešno, manjkovito i neobavezujuće, ali vlada u Beogradu sada ima savršen alibi da uradi ono što je namjeravala da uradi čitavo vrijeme.

Nakon naimenovanja Vuka Jeremića za ministra vanjskih poslova Srbije u 2007., ovaj rezultat se mogao predvidjeti sa skoro potpunom sigurnošću. Kao glavni savjetnik predsjednika Tadića za vanjsku politiku, Jeremić je svjedočio u američkom Kongresu u Vašingtonu 18 maja 2005 po pitanju zašto Kosovo treba da ostane u sastavu Srbije. Međutim, u njegovim naknadnim neformalnim razgovorima on je uvjeravao svoje domaćine da je stvarni zadatak da se zasladi gorka kosovska pilula koju Srbija svakako mora progutati.

Dvije godine kasnije, nakon što je austrijski kancelar Alfred Gusnbauer 13. aprila 2007 izjavio: ”Mi sarađujemo sa Borisom Tadićem i njegovim ljudima da nađemo način da sprovedemo suštinu Ahtisarijevog plana”, jedan drugi Tadićev savjetnik, dr. Leonard Kojen je dao ostavku u žiži javnosti.

Posljednje tri godine i Tadić i Jeremić su nastavili svoju dvojnu kosovsku politiku. Odlučujući rezultat takve politike je bila njihova kobna odluka u decembru 2008, o prihvatanju Eulex misije Evropske Unije na Kosovu. Na taj način je EU, radeći po sopstvenom mandatu, uspjela da ubaci na Kosovo, a sa pristankom Beograda, svoju misiju zasnovanu isključivo na Ahtisarijevom planu.

To je bio trenutak stvarne kapitulacije Beograda. Sve ostalo, uključujući i MSP odluku, je samo koreografirana farsa...

Odluka MSP-a kruniše dvije decenije politike SAD u bivšoj Jugoslaviji koja je bila podjednako nepoštena i nepravedna. A Sud je, time što je retroaktivno opravdao albansku deklaraciju, napravio ogroman skok u nepoznato. Taj skok je možda na nivou austrijskog ultimatuma Srbiji jula 1914 godine. Plodovi će biti podjednako gorki.

Glavni motiv američke politike u regionu od barem 1992, je bila pomoć i podrška muslimanskim projektima na Balkanu u nadi postizanja pozitivnih poena za SAD u islamskom svijetu. To nikad nije dalo rezultate, ali stalni neuspjesi samo podstiču arhitekte politike da udvostruče svoje napore.

Praktično je sigurno da će Vašington podjednako podržavati nezavisan Sandžak koji bi povezao Kosovo sa Bosnom, ili bilo koji drugi navodni Islamistan, od zapadne Makedonije preko južne Bugarske (”Istočne Rumelije”), do Kavkaza. Pokojni Tom Lantoš mora da se osmjehuje potvrdno, gdje god da je sada, s obzirom da je prije tri godine pozvao ”Džihadiste svih boja i nijansi” da obrate pažnju na ”još jedan primjer kako SAD predvodi put ka stvaranju većinske muslimanske države u samom srcu Evrope”.

U regionu će presuda Suda ohrabriti dva različita ali povezana trenda: veliko-albanske aspiracije protiv Makedonije, Crne Gore, Grčke i pogranične Srbije (Preševo), i pan islamsku agitaciju za kompletiranje Zelenog Koridora – islamskog pojasa koji se proteže sjeverozapadno od Male Azije, preko Balkana do srca Centralne Evrope.

Osim Balkana, odluka će poroditi nestabilnost u svakom potencijalnom ili aktuelnom žarištu separatizma, od Galileje do Kašmira, od Kavkaza do Sinkjanga.

Kosovo je sada skupi albatros koji košta američke i evropske poreznike nekoliko milijardi godišnje. Nastaviće da se razvija, ne kao jedna funkcionalna ekonomija, nego kao crna rupa kriminala i terorizma. Stalno rastuća očekivanja kosovskog mnoštva bez mogućnosti zaposlenja, će se okrenuti, slično monstrumu Frankeštajnu, protiv stvaraoca tog entiteta. Biće još mnogo budućih Fort Dix-ova, tamo i ovde kod kuće.

Skriveni su putevi Božiji. Kosovo je ostalo srpsko tokom onih dugih pet vijekova otomanskog mraka, oslobodivši se 1912. Ni sada nije manje srpsko, bez obzira na ružnu farsu u Prištini i Hagu. Biće srpsko i materijalno ponovo kada trenutni eksperiment u globalnom hegemonizmu propadne, i kada imena njegovih moćnika i sluga, uključujući i Borisa Tadića i Vuka Jeremića, budu otišla u istorijsku kantu za reciklažu.

Odluka Međunarodnog Suda Pravde: Udarac Srbiji, Blagoslov Tadiću

(Dio na srpskom)

Odluka Međunarodnog suda pravde samo za naivne predstavlja iznenađenje. Za vladajuću koaliciju u Srbiji i njene nalogodavce u Vašingtonu i Briselu, ona je bila očekivana i odavno programirana. U leto 2008. spoljni mentori tada tek ustoličene vladajuće koalicije dobili su njenu obavezu da prihvati svršen čin na Kosovu. Jedini problem predstavljala je reakcija domaće javnosti na odveć očiglednu kapitulaciju i politička cena takvog čina. Rešenje je nađeno u stavljanju celokupnog srpskog političko-diplomatskog kapitala na kartu MSP, u cilju stvaranja alibija za prihvatanje neprihvatljivog.

Samo se tako može objasniti činjenica da je Srbija unapred uništila svoje izglede na povoljan ishod time što je krajnje diletantski formulisala pitanje postavljeno MSP-u: “Da li je proglašenje nezavisnosti privremenih institucija na Kosovu u skladu sa međunarodnim pravom?”

Teško je zamisliti da gg. Tadić, Jeremić i njihovi stručni savetnici nisu bili svesni činjenice da međunarodno javno pravo uopšte ne zauzima stav prema deklaracijama nezavisnosti kao takvim. Opština Barajevo, grad Kragujevac ili mesna zajednica Kozara mogu da “proglase nezavisnost”, a da tim proglasom ne bude prekršena nijedna norma međunarodnog prava. Kosovo takođe…

Međutim, međunarodno pravo i te kako je prekršeno POSLEDICAMA proglašenja nezavisnosti. Frapantno je da Srbija nije tražila od MSP da se izjasni o tim, suštinskim pitanjima: Da li je Kosovo država shodno normama međunarodnog prava? Da li priznanja Kosova kao države od strane trećih zemalja predstavljaju kršenje međunarodnog prava? (Ovo poslednje bi, naravno, vuklo mogućnost tužbi protiv tih zemalja, što "evrointegratorima" na pamet nije padalo...)

Tako formulisana pitanja bila bi neprijatna stranim mentorima vladajuće koalicije i stoga nisu dolazila u obzir. Vlast sada ima smokvin list ove tobože “iznenađujuće”, “nepravedne” i “razočaravajuće” odluke kao konačno pokriće za predstojeću konačnu kapitulaciju. Eto, vidite, učinili ljudi šta su mogli, borili se vala k’o lavovi, ali avaj…

Farsa sa MSP-om potvrđuje da se vladajuća koalicija od prvog dana postojanja pre dve godine samo pravi da se “bori za Kosovo”, a njeni spoljni nalogodavci samo se prave da im zbog toga nije pravo i da im to teško pada. Pod gg. Tadićem i Jeremićem drukčije nije moglo da bude.

Prošlo je preko pet godina od kako sam u Politici 29. juna 2005. izneo da je prilikom zavanične posete Vašingtonu, šest nedelja ranije, glavni savetnik jednog od najviših beogradskih državnih funkcionera u neformalnim razgovorima sa svojim američkim domaćinima prihvatio otcepljenje Kosova kao svršen čin - „i da je najvažnije naći formulu da se ta nezavisnost sprovede na način kojim bi se sprečio preveliki politički dobitak za nacionaliste”. Implikacija je bila jasna: “nema dileme hoće li srpska strana prihvatiti nezavisnost, nego kako da se to zapakuje sa što manje roptanja u narodu i sa što manje posledica za pobornike opcije koja pristaje na sve.”

Taj “savetnik” je od 15. maja 2007. do danas ministar inostranih poslova Srbije. A vukovi, kao što znamo, dlaku menjaju ali ne i ćud.