O KOMUNIKACIJI

Укупно 2 порука

Tatjana Kremenovic

24.08.2008 17:34:00

Evo teksta epskopa Grigorija:

O komunikaciji

Episkop Grigorije





Govoreci nedavno u Crkvi o Heruvimskoj pjesmi koja glasi: "Mi koji Heruvime
tajanstveno izobrazavamo i Zivotvornoj Trojici trisvetu pjesmu pjevamo,
svaku sada zivotnu brigu ostavimo" , pomenuo sam jednu rijec koja je,
mislim, kljucna za razumijevanje ovog stiha i onoga sta on znaci za nas
zivot. Ta kljucna rijec u nasem crkvenom jeziku jeste: BLAGODAT, a kada
bismo pokusali da je prevedemo na svakodnevni jezik, ona bi znacila: milost.
Pokusacu da ona bude kljucna u ovom izlaganju. Htio bih da kazem mnogo toga
za kratko vrijeme, a to znaci da nece sve biti bas sasvim protumaceno, nego
ce vise biti dato u nekim naznakama, smjernicama za razmisljanje.



Savremeni svijet u kome zivimo je u jednom vrtlogu, i moj je utisak da se
pomalo nalazi u lavirintu. Upravo kao sto i svako od nas - ako bi htio da
bude iskren prema samom sebi - vrlo cesto, svjesno ili nesvjesno zapadne u
lavirint, u razne "egzistencijalne peripetije". I mi se snalazimo uz pomoc
onoga sto nam je Bog dao i uz pomoc onoga sto smo sami nastojali da
izgradimo u sebi, na sebi i oko sebe. Inteligencijom, snagom, voljom,
zeljom, dobrom namjerom, brzinom, hitrinom, mudroscu, lukavstvom pokusavamo
da razrijesimo svakodnevne poteskoce, ili one peripetije koje su malo
dugorocnije. Tako se ponasa i savremeni svijet. Bez obzira na to sto postoje
planovi, zelje, volje i mnoge teorije o raznim zavjerama - o tome sta rade
Jevreji, sta rade Englezi, Nijemci, masoni, muslimani, Rusi itd. - svijet se
najcesce nalazi u jednoj sopstvenoj zavrzlami, ali vrlo cesto se ponasa kao
ono kuce koje hvata sopstveni rep, ili zmija koja samu sebe prozdire.



Slicno se ponasamo i mi, pojedinacno i zajedno. Ziveci u nekoj zajednici -
od one najkonkretnije, najmanje, porodicne, do neke sire zajednice - mi
uvijek zapadamo u mnoge peripetije. Glavno pitanje i glavna muka covjekova
je: kako iz toga izaci? I kako jedanput da postavis svoj zivot tako da on
nije uvijek i iznova jedna nova zavrzlama, nova peripetija, nova agonija,
nova borba? I tako najcesce kazemo da je zivot borba, i da ta borba nikada
nece prestati. I ko god tako tvrdi, nece pogrijesiti. Ali kad vec pominjemo
borbu, Apostol Pavle kaze da samo onaj borac koji se bori po pravilima
dobija vijenac na kraju, sto znaci da se mora boriti po nekim pravilima. I
druga stvar koja je jos bolnija u tome je da, kako Pavle kaze, mnogi trce
ali jedan pobjedjuje. Ne pobjedjuju svi. Ili, recimo, ako citate u
Jevandjelju kako ce biti u onaj dan, u onaj cas kada dodje Gospod: bice dva
na njivi, jedan ce se uzeti, drugi ce ostati; ili: bice dvije u vodenici,
jedna ce se uzeti, druga ce ostati. To znaci da ne dobijaju svi bas,
apriori, i da ne uspijevaju svi.



Dakle, treba da postavimo pitanje: kako izaci; ili: ima li izlaza? Makar ja
to znam kao svestenik i kao vladika i kao covjek koji, na srecu ili na
nesrecu, znam toliko stotina ljudi i nijednog, ama bas nijednog covjeka koji
nema ili nije imao, ili nece mozda imati ozbiljne probleme, bolje reci -
ozbiljnu peripetiju u zivotu. Naravno, svako pitanje koje sebi postavimo kao
hriscani izvire iz nase brige za ovaj svijet i, prije svega i iznad svega,
iz nase brige za nase spasenje. Da bismo nasli izlaz iz problema, treba da
nadjemo uzrok, glavni izvor tzv. "egzistencijalnih peripetija". A ako bi
mene neko pitao zasto covjek ima problem u 92% ili 95% slucajeva, dosli
bismo do toga da ljudi imaju problem medju sobom zato sto ne znaju da
komuniciraju.



Ili, tacnije receno, zato sto pogresno komuniciraju.



Rijec komunikacija dolazi od latinske rijeci: communion, koja u stvari znaci
zajednica, ili na grckom to isto znaci rijec kinonija. Ostvarujuci
komunikaciju, mi stupamo u zajednicu. To je zapravo nacin postojanja
zajednice - preko odnosa, odnosenja prema nekome, ostvarivanjem veze - jer
licnost covjekova je, prije svega, komunikaciona i relaciona stvarnost.
Ovdje bi trebalo da napomenemo da postoje razni nacini komuniciranja,
dijalozi (to je grcki pojam i znaci razgovor, dia-logos, kroz logos) koji ne
mora da su samo jezickog tipa. Jedan duboki savremeni mislilac i teolog
N.Ludovikos kaze da nasa unutrasnja komunikacija, unutrasnji dijalog sa
drugima i sa svijetom oko nas, treba u nasim rijecima da nadje nadgradnju.
Jer, kaze on, ukoliko nase rijeci nisu nadgradnja nase unutrasnje
komunikacije, u tom slucaju je mozda bolje i da ih ne izgovaramo.



Na osnovu toga sam primijetio da veoma veliki broj ljudi uopste nema losu
unutrasnju komunikaciju sa nekim, nema problematicno nastrojenje, ali ima
problem sa onom spoljasnjom, u rijecima. Pa kad pocne pogresno da izgovara
rijeci, onda prouzrokuje reakciju kod onog drugog koja je takodje
neformulisana i nejasna, i dolazi do poremecaja i one unutrasnje
komunikacije. (Nedavno sam razgovarao sa nekim covjekom, i na sve sto je
govorio, pitao sam: "Boga ti, sta ti ti rece?" A, on veli: "Nisi me dobro
razumio." -"Ja sam", rekoh, "razumio ono sto si ti rekao, ali sta si ti
mislio, ja stvarno ne znam!" Imao je problem da izrazi to sto je htio da
kaze, narocito kad se ja nisam slozio sa onim sto je rekao.) A to je prije
svega zato sto covjek cesto ne moze da napravi licnu komunikaciju sa svojom
unutrasnjoscu, ima poremecen unutrasnji dijalog sa samim sobom.



Vrlo je zanimljiva prica o starcu koji je govorio opsti uvod za psalme koje
citamo uvece i ujutru: "Pridite poklonimsja Carevi nasemu Bogu". Kada su mu
neki rekli: "Pa kako ti to govoris kada si sam?" - jer on kaze: "Pridite",
"Hodite" u mnozini - on je odgovorio: "Pa, ja to govorim mojim osjecanjima,
mome umu, srcu, mojoj volji, mom tijelu - oni svi treba da pridu da se
poklonimo." To je vec jedan veoma veliki sabor. Vec tu, u sebi, treba
napraviti jednu veliku sabornost, treba se sabrati. Po rijecima oca Georgija
Florovskog, pribrana i samostalna molitva uvijek je dobra, narocito kao uvod
u onu najvazniju - zajednicku molitvu. A iz toga mozemo da naucimo da je nas
dijalog sa drugima najbolje zapoceti ako smo prethodno napravili dijalog
sami sa sobom. I ako mi imamo dobar odnos u svom bicu, nase rijeci ce biti
"nadgradnja" onoga sto iznutra osjecamo. Tada i tako cemo dejstvovati,
djelovati kao sabrani ljudi koji, prije svega, znaju sta govore, i koji onda
znaju i da odgovore, odbrane ono sto su govorili.



Rijec je, u stvari, jedno vezivno tkivo, najosnovniji vezivni element medju
ljudima, jer ona pravi zajednicu, ili razrusava zajednicu. Zato je Gospod
bezbroj puta rekao kako je vazna rijec. Nazalost, moramo priznati da vrlo
cesto i precesto onaj covjek koji razgovara sa nama uopste ne zna sta je
rekao prije samo jednog minuta, i da uopste ne moze da prati svoj jezik. Pa
kada mu kazete: Ti si to rekao, on kaze: Nisam to rekao! Mozete, nazalsot,
vec sutra da provjerite ovo o cemu vam govorim. Na primjer, posljednjih dana
razmisljam intenzivno o tome u cemu je problem kada je u pitanju nas narod i
savremeni svijet u kome zivimo, i dosao sam do zakljucka da je problem
upravo u komunikaciji. Kada budete pricali sa nekim Srbinom, on ce imati
ozbiljan problem - samu svoju misao koja ce mu bjezati i iznevjeravati ga
svako malo. To ce biti jako tesko za vodjenje dijaloga, jer on, u stvari,
nema nikakav stav. Glavna karakteristika njegovog odnosa i govora bice ta da
uvijek negira sam sebe. Zato sto on ne nastupa kao: da! ili kao: ne! -
odnosno, kao neko ko zna sta hoce, i zna sta jeste, i zna sta govori.



Ovo je pokusaj objasnjenja zasto se mi u ovom zivotu toliko zapetljavamo, ne
samo na psiholoskom planu, nego i na planu odnosa, komunikacije, dijaloga
jednih sa drugima. Dijalog je za nas najvazniji, bez dijaloga ne postojimo
jer je on pitanje nase egzistencije, izvor zivota. Mi se olako odnosimo
prema tome jer smo zaboravili njegovu vaznost. Iz toga izvire ono sto je jos
teze: vodeci dijalog na povrsan nacin, mi, u stvari, potcjenjujemo onoga
koji stoji u odnosu na nas, koji je pred licem nasim. U tom slucaju, nije
moguce napraviti komunikaciju, a kada nije moguce napraviti komunikaciju,
nije moguce napraviti ni "komuniju", zajednicu. Ako nemamo zajednice - nema
zivota, ako nema zivota i zajednice, nema ljubavi; a ako nema ljubavi - nema
srece. I zato su ljudi nesrecni. A zbog toga sto su nesrecni, onda dalje
imamo psiholoske posljedice: nesrecan covjek ima grcevitu potrebu da iz toga
izadje. Medjutim, ako ne radi nista na planu sabiranja sebe, postovanja
drugoga, mirenja sa samim sobom, slusanja i uvazavanja drugoga, prihvatanja
onoga sto je dobro i ne prihvatanja onoga sto nije dobro - onda on bukvalno
proizvodi daljnju nesrecu. I nesreca se siri.



Ali, ko to ima pravu rijec i pravi odnos prema drugome? Ko je taj koji moze
da ostavi svaku zivotnu brigu i da slicno Heruvimima i Serafimima - sluzi?
Ko je taj, i kakav treba da je taj kakvim Gospod svakoga od nas hoce da vidi
kad ulazimo u zajednicu sa Njim i u zajednicu jedni sa drugima? Tu dolazimo
do onoga sto je najvaznije: taj covjek je blagodatni covjek, oblagodaceni
covjek, koji je uspostavio, prije svega, komunikaciju sa Zivim Bogom. Taj
covjek je duhonosac, bogonosac. I zato ce reci veoma cijenjeni, poznati
Svetitelj 19. vijeka, Sveti Serafim Sarovski: da je cilj hriscanskog zivota
steci Duha Svetoga. A steci Duha Svetoga znaci upravo to: da imas blagodat i
da si sposoban da zivis u zajednici sa Bogom i u zajednici sa drugim
ljudima. Bez obzira sto oni, ljudi, nisu svi za to sposobni.



Medjutim, mi smo u stanju traganja, idenja, i uvijek iznova pomalo novog
pokusaja. Nismo uvijek u stanju ceznje za izmirenjem, pomirenjem, smirenjem,
u stanju traganja za sposobnoscu da budemo dio zajednice, njen konstitutivni
element, i ceznje da se ta zajednica raduje nama kao licnosti koja joj
pripada. Zato je vazno, prije svega, imati dobru namjeru, imati dobru zelju.
Ali je isto tako vazno imati i dobar cilj, a cilj koji treba postaviti je
sticanje Duha Svetoga. No to jos uvijek nije sve. Jer glavno pitanje je:
zasto je vazna Crkva, zasto ne moze bez Crkve? Zato sto Crkva, Nevjesta
Hristova, i Duh Sveti neprestano govore: "Dodji Gospode!", "Maran ata!" A
sta, u stvari, znaci ta rijec: "Dodji Gospode?" To je priziv Bozanske
blagodati, mi u Crkvi prizivamo blagodat zajedno sa Duhom Svetim koji nas je
i doveo u Crkvu. I tu sad nastaje jedna gotovo - nepojmljivost. Onaj koji
nas je doveo, koji nas konstituise kao duhovna bica, kao bica ceznutljiva za
Zivim Bogom, on sada, odjednom, zajedno sa nama moli da dodje Gospod i da
sve bude Carstvo Bozije.



Zasto je to tako, i zasto je, po mom misljenju, mnogo vazno da to shvatimo?
Zato sto se tu dogadja - ako mogu da objasnim na onaj najprostiji nacin,
narodni - da se mi toliko zapetljamo u ovom svijetu, da u onaj trenutak kad
kazemo: "Boze pomozi", ili: "Gospode spasi me", ili: "Gospode Isuse Hriste,
Sine Boziji, pomiluj me" - mi se tad otvaramo za Boga. Kad zelja da
uspostavimo komunikaciju sa Bogom zazivi u nama, Bog se useljava u nas.
Postaje jedan od nas, dio nas, nase"ja", i mi postajemo jedno sa Njim. Duh
Sveti zajedno sa nama dejstvuje na nasem spasenju i to je sama milost
Bozija. To je blagodat. Zasto je to tako? Pa, zato sto mi bez toga ne znamo!
Zato sto mi bez toga ne mozemo, zato sto smo mi bez toga nesposobni. Dok smo
bili sami, toliko smo se zapetljali da nema drugog sem da kazemo: Boze
pomozi!


.......nastavice se

Tatjana Kremenovic

24.08.2008 17:41:52

nastavak teksta vladike Grigorija:

......Postoje i ljudi koji ne kazu: Spasi me, Gospode. Ali, ne daj vam Boze
da osjetite tu nemoc ljudske prirode, tu jednu neopisivu nemoc koja nema
snage da se obrati Gospodu Savaotu. Svijet u kome zivimo je u problemu samo
zato sto nece da kaze: "Boze pomozi!" I samo zato sto hoce da kaze: "Ja cu
ovo da sredim", "Mi ovo sredjujemo". Pa imate ovaj ili onaj poredak, "novi
svjetski poredak", "stari svjetski poredak", pa "evropski poredak",
"japanski", "kineski", "americki", i sto kaze Njegos: "Niko miran, niko
spokojan, niko srecan a niko dovoljan." To je bukvalno definicija covjeka
bez blagodati. Nema teoretske sanse da bude covjek bez blagodati miran i
spokojan i dovoljan.



Najjednostavnijim jezikom receno - ne mozemo nista bez Boga. Ali ne zato sto
je Bog to tako namjestio, nego zato sto je u nase bice utkano to da zivimo u
zajednici. Bozije bicetvorne sile su dejstvovale pri nasem stvaranju, i ti
ne mozes da zivis u zajednici zato sto si (ako si!) iskljucio Boga Koji je
bukvalno Logos svega stvorenoga i Logos samog tebe. Kao kad bi covjek htio
da bude uspravan, a da nema kicmu. A i to je prebanalan primjer. Ne govorim
to zato sto sam vladika, pa hocu da idete u Crkvu, ili zato sto sam neko ko
treba da vas nauci kako da zivite u zajednici da bi vam bilo fino. Govorim
vam to, prije svega, zbog toga sto je to bukvalno zadatak, naznacenje
covjekovo. Ziveci u ovom zivotu, kao i svi vi, vrlo cesto i precesto na moju
veliku zalost sam bio u zivotnim peripetijama. I rijesio sam peripetije
onoliko puta koliko puta sam rekao: "Boze, pomozi". Svjesno ili nesvjesno.



Sveti Oci govore da se treba moliti neprestano, da treba stalno biti u
bogomisliju. Ovih dana sam razmisljao o tome i sa nekim ljudima razmjenjivao
te svoje misli, shvatajuci jednu nevjerovatnu cinjenicu: ako imas nekoga
koga mnogo, mnogo, mnogo volis, ti sa njim imas uvijek neprestanu
komunikaciju. Cak i kada ti se cini da uopste ne mislis o njemu. A sta je
glavna karakteristika te "dobre komunikacije", komunikacije neopterecene? To
da je ona vrlo jednostavna. Cini mi se da sam dosao do toga ne zato sto sam
shvatio da ja imam takvu komunikaciju, nego mi se ucinilo da Bog ima takvu
komunikaciju sa nama, sa svakim od nas. On je neprestano tu, samo je stvar u
tome da li cemo mi da se prikljucimo ili da se iskljucimo iz komunikacije s
Njim. On je neprestano tu sa Svojom miloscu, sa Svojom blagodacu, u Crkvi i
kao Crkva. Zato je Crkva vazna: jer je to mjesto gdje mozes da se
"konektujes", ako hocete da tako kazemo, ona je"provjader". I onda mozes da
komuniciras s Njim i sa drugima, jer hriscani su svi umrezeni u jedno
Tijelo, u jedan organizam.



Komunikacija sa drugima i sa Zivim Bogom je uslov, preduslov, posljedica i
cinjenica bez koje ne moze da postoji zajednica. Znamo svi da zajednica ne
moze da postoji bez ljubavi, a da nam je, opet, ljubav ne samo data nego i
zadata kategorija. Prema tome, zajednica nam je data kao zadatak. Svijest o
tome mnogo pomaze i na tom najobicnijem zivotnom planu. U zivotu u kuci, sa
suprugom, sa djecom, sa bracom, sa sestrama, izgradjivanje tog cula kojim
osluskujemo sta unutra osjeca nas bliznji i mi sami, doprinosi ocuvanju mira
i ljubavi. Kad osjecamo da nekoga volimo, zasto se onda sa njim svadjamo?!
Vrlo cesto cemo reci - zato sto se volimo zato se i svadjamo. Ne, mi se
svadjamo zato sto ne znamo da se volimo i zato sto smo nesposobni da tu
unutrasnju komunikaciju, koja bi trebalo da je ispunjena ljubavlju,
nadgradimo, spasimo i sacuvamo. Cini nam se da je ljubav isuvise mirna i
uljuljkana, a svadja dinamicna. Covjek hoce ziv odnos, zato cesto muci onoga
koga voli i pravi mu ranu. Ali ljubav moze biti - i ona to i jeste - ziva,
dinamicna, izgradjivalacka. A svadja je u najvecem broju slucajeva
rusilacka.



Medjutim, mnogo je tesko komunicirati bez blagodati u bilo kojoj zivotnoj
situaciji. I u najpozitivnijoj komunikaciji, i sa rodjenom majkom, ako nema
blagodati - posvadjaces se. Sem ako neko nije formalista, pa zbog lijepog
ponasanja ne reaguje. Lijepo ponasanje mnogo pomaze, ali je nemoguce lazno
se lijepo ponasati. Nemoguce je da ti iz usta izlaze lijepe rijeci, a da si
unutra lose nastrojen i da to drugi ne vidi. Takva komunikacija je nemoguca.
Cak i ako je moguca, to je samo kod izuzetno naivnih ljudi. Prije nego sto
progovorimo sa nekim, vec je davno pocela komunikacija izmedju nas. I
komunikacija traje, i moze da traje u odnosu na nekoga, a da se desi da
nikada u zivotu sa njim ne progovoris. Naravno, svi imate takva iskustva, i
mozete cak i da se posvadjate, i zavadite i zamrzite nekoga, a da uopste
nikada niste razgovarali. I isto tako mozes da zavolis i da komuniciras i da
sve bude dobro, a da nikada nista nisi morao da objasnjavas, niti da
izgovaras bilo sta.



Bez blagodati covjek moze da govori, a da njegove rijeci nista ne znace.
Monaski ucitelji Crkve uce da je veliko zlo praznoslovlje. Ali nije
praznoslovlje kad neko prica mnogo, nego je praznoslovlje to da prica o
necemu sto nema veze ni sa cim. Prije svega, nema veze sa njim samim i sa
onim sa kim prica, i onda samo prazno-slovi, govori bez sadrzaja, tako da se
to ni na sta ne odnosi. Sto bi rekli ljudi - "lupa", tj. praznu jeku rijeci
proizvodi. Ali ako bismo zaista na to obratili paznju na nasu medjusobnu
komunikaciju, vidjeli bismo kako je mnogo tesko jasno, sadrzajno, u ljubavi
a ne po navici proiznosenja rijeci razgovarati. Kad je tako tesko i sa
najblizima graditi komunikaciju i odnos, zamislite tek kako je kad neko na
nas atakuje neprijateljski. Sta kaze Sveto Pismo kako tad da govoris? -"Ne
brinite, Duh Sveti ce vas nauciti." Cime da govoris tada? Blagodacu. A ne da
odgovaras iz svoje glave, svojom mislju, iz svoje zlobe, iz svoje slabosti,
iz svoje nemoci. Bilo da je pozitivan odnos, bilo da je negativan, potrebna
je blagodat



Zivimo u svijetu koji trazi blagodat i Crkva bi u tom svijetu trebalo da
svjedoci jedino to da postoji blagodat, i da ukazuje na put kojim se ona
zadobija. Zadobijaju je podviznici, to znamo, ali sta bi to trebalo da bude
podvig naseg zivota? Upravo uspostavljanje zajednice. To je naznacenje,
zadatak covjekov. A sta to savremeni svijet projavljuje danas? Pa sve
suprotno od toga. Prije svega, projavljuje jednu neobicno veliku nemoc pred
bilo kakvom zajednicom, i to pred onom najprirodnijom zajednicom izmedju
muza i zene - bracnom. Zbog toga sto nismo sposobni da pravimo normalnu
zajednicu, preporucuju nam se nenormalni vidovi zajednice. I ukoliko ste
protiv nenormalnog vida zajednice, vi ste nenormalni. To je potpuno
izvitoperenje ovoga svijeta, zato bi svjedocanstvo Crkve trebalo da bude to
da postoje blagodat i milost Bozija koja nas vodi i izvodi iz zacaranog
kruga. Ako necete da priznate da ste u nevolji, da ste u zacaranom krugu, vi
cete insistirati da uvijek postoji neko rjesenje i samo cete produbljivati
problem. Kao kad biste bili sa traktorom u nekom blatu, a insistirali da se
izvucete sami; umjesto da pozovete, kazete - "imam problem", neko dodje i
pomogne vam da se izvucete. Takva je stvar i sa blagodacu.



Naravno, mi nismo svakog dana i svakog casa u takvoj nevolji. Vrlo cesto
nekoliko dana, i nekoliko mjeseci prodje u nekakvom spokoju i zivotnoj
uredjenosti i mi kazemo: Sta ce mi Bog? Da bismo neprestano bili sa Bogom,
vazno je da uspostavimo zajednicu ljubavi u kojoj smo mi sa Njim i kada ne
pricamo o Njemu, i kada se ne molimo Njemu, i kada, jednostavno, radimo
nesto sasvim drugo, kada zidamo zid, igramo fudbal i sl. On je tu i mi
zajedno sa Njim, a tako i onaj drugi nas sa kojim zivimo i pored koga
zivimo. Interesantno je u zivotnoj stvarnosti sto kad sa nekim ostvaris
zajednicu po Bogu, ozbiljnu, istinitu, i kada ga ostavis i odes od njega ili
on od tebe, on je uvijek tu prisutan, samo ako hoces malo da pazis, malo da
oslusnes i pogledas. Vidjeces da je on uvijek tu i da ne mozes da ga
zaboravis. To je moc komunikacije koja je jednom uspostavljena i dotaknuta
strujom blagodati. Zato je mnogo vazno i prevazno da pazimo, prije svega, na
komunikaciju srca, duha, duse, osjecanja, a onda i rijeci. Jer ako je ova
prva dobra, a rijeci pogresne, i one ce se ispraviti, doci ce na svoje.



Treba da bude mnogo brige i oko onoga cime sve pocinje i zavrsava se - to je
cilj komunikacije. On pocinje dobrom namjerom. A sta je to dobra namjera?
Dobra namjera je u tome da kada uspostavimo zajednicu sa nekim, ne
uspostavljamo je formalno, lazno, tek tako, nego tako da ona nikada ne
prestane. Nema igranja s tim. To je jedan od ozbiljnih razloga zasto, na
primjer, nije dobro da se ljudi razvode - jer je nemoguce razvesti se. "De
jure" jeste moguce, ali "de fakto" je nemoguce. Sve se u bicima tih ljudi
pomijesalo, celije su se cak pomijesale. Ako si usao u zajednicu i hoces
poslije da je prekines, to znaci da si u pocetku bio neiskren. Iskreno bi
bilo da si usao u zajednicu tako da ni po koju cijenu neces da se prekine.
Cilj prave zajednice je to - da bude vjecna, neprekinuta. Naravno, neko ce
reci - oni me tuku, lazu, kradu, otimaju mi, moram da prekinem zajednicu. To
su stvarno problemi sa kojima se susrecemo, ali to je prije svega devijacija
komunikacija i javlja se kao posljedica a ne uzrok onoga sto je na pocetku
trebalo da bude. Ako uzmemo u obzir te dvije stvari: sta nam je cilj u
zivotu i sta nam je pocetak tog cilja, pocetak hodjenja putem, vidjecemo da
je zajednica jedna mnogo ozbiljna stvar.



Tako je i sa pocetkom hriscanskog zivota - krstenjem. A krstenje je, u
stvari, par excellence izraz namjere, volje, htijenja za zivotom u zajednici
uvijek, zauvijek. To je tvoj zavjet sa Bogom. Padaces, ustajaces, ispadaces,
ali ti si na krstenju rekao da hoces da to bude vjecno. I ti ces uvijek moci
da se vratis nazad, i ako skrenes, imaces za sta da se uhvatis poslije.
Pocetak svake zajednice je dijalog, i krstenje je (ako pazljivo pratite
strukturu samog obreda, vidjecete to) jedan dijalog onoga ko se krstava sa
zajednicom u koju se krstava i sa Bogom u Koga se krstava. Nevjerovatno je
kako sve pocinje, sve stoji i sve se krece ka tom dijalogu i kroz taj
dijalog, i kako je on vazan. Da bi bila dobra komunikacija, treba nam
blagodat da bismo komunicirali. Tome sam se uvjerio u svom zivotu. Oslonis
li se da te Duh Boziji uci - ti govoris, ma mozda i nemas rijeci, ali one
imaju dejstvo. Oslonis li se na svoju inteligenciju, iskljucis li Duha
Bozijega - mozes da zapadnes u razna cuda, a da ti nikad ne bude jasno: sta
se to ovdje desava, kako to ne razumijem?



Mnogo je vazno i potrebno da mi hriscani izmedju sebe pokazemo pravi
dijalog. Ne licemjerno, ne lazno, ne kobajagi, nego stvarno. Tu je bitan i
momenat autoriteta - da uvijek znas u odnosu na koga stojis, sa kim
komuniciras. A glavni autoritet za hriscane u svakom drugom covjeku je
upravo to sto je on hriscanin, i sto je krstenjem postao zajednicar sa Zivim
Bogom. Kad smo u odnosu sa onim koji nije hriscanin, njemu autoritet daje to
sto je ikona Bozija. Nikad i nikako i niposto ne bismo smjeli da u
komunikaciji sa nipodastavanjem postupamo prema tom drugom, kao sto se vrlo
cesto desava. Ima ljudi i zena koji u toj nemoci za komunikacijom izaberu
jedan vrlo cudan put - ne mogu da se dogovore, svadjaju se, i jedno odluci
da cuti. I to moze biti neki put, ako izadje na dobar cilj, i ako uopste ima
dobro za cilj. Ako je cilj samo da bude mir, a da komunikacija trpi, onda je
to vrlo opasan i pogresan put. Druga krajnost su pak ljudi koji stalno
insistiraju - "daj da to raspravimo", sto je takodje pogresno. Gubeci
dostojanstvo u komunikaciji, u dijalogu jednih sa drugima, mi razaramo
zajednicu, a u onoj krajnjoj instanci - razaramo Crkvu.



Blagodat ne samo da je potrebna za komunikaciju koja je tako vazna, nego nam
treba blagodat za sve. Ona dolazi tamo gdje mi napravimo prostora, i kada
nastojimo da bude medju nama. A kada ona postane kohezioni faktor, vezivni
element, povezuje nas na jedan potpuno divan nacin.



http://www.eparhija-zahumskohercegovacka.com/?q=node/1367


s.Tatjana